 |
||||||||||||||||||||
|
||||||||||||||||||||
Poziv na 34. međunarodni sajam knjiga i učila - INTERLIBER 2011.
Od 8. do 13. studenoga, na Zagrebačkom velesajmu održat će se 34. međunarodni sajam knjiga i
učila INTERLIBER 2010.
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, zajedno s Hrvatskim institutom za povijest - Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, i ove godine sudjeluje na Interliberu.
Posjetite nas u paviljonu 6, izložbeni prostor 21 F (kraj pozornice)
Hrvatski memorijalno dokumentacijski centar Domovinskog rata prodavat će svoja izdanja po znatno sniženim cijenama - već od 15 kn.
Dokumenti o oružanoj pobuni Srba u Hrvatskoj 1990.-1991. (knjiga 1)
Dokumenti srpske provenijencije o operaciji "Maslenica" (knjiga 7)
Znanstvena studija "Oluja" - 30 kn ..
Izdanja Centra po promotivnim cijenama za Interliber 2011.
1. Komplet knjiga iz serije Dokumenata knjige 1-7 (osim knjige br.2)..................................................................200,00 kn
2. Dokumenti knjiga 1...........................................................................................................................................15,00 kn (69 kn)
3. Dokumenti knjiga 3.........................................................................................................................................50,00 kn (156 kn)
4. Dokumenti knjiga 4.........................................................................................................................................50,00 kn (156 kn)
5. Dokumenti knjiga 5.........................................................................................................................................50,00 kn (156 kn)
6. Dokumenti knjiga 6.........................................................................................................................................50,00 kn (156 kn)
7. Dokumenti knjiga 7...........................................................................................................................................15,00 kn (79 kn)
8. Dokumenti knjiga 9.......................................................................................................................................100,00 kn (156 kn)
9. Dokumenti knjiga 10....................................................................................................................................100,00 kn (156 kn)
10. OLUJA (Davor Marijan).................................................................................................................................30,00 kn (180 kn)
11. SPECIJALNA POLICIJA MUP-a RH U OLUJI............................................................................................50,00 kn (130 kn)
12. TO SAM RADIO U RATU, SINE (Toni Hnojčik)...........................................................................................80,00 kn (150 kn)
13. GRAD JE BIO META, tvrdi uvez.....................................................................................................................50,00 kn (120 kn)
14. GRAD JE BIO META, meki uvez.....................................................................................................................30,00 kn (60 kn)
15. OLUJA POBJEDE ...........................................................................................................................................80,00 kn (150 kn)
16. SVJETLOST SLOBODE (Željko Gašparović)............................................................................................50,00 kn (150 kn)
17. PLODOVI ZLA (Damir Fabijanić).................................................................................................................50,00 kn (150 kn)
18. PRILOZI ZA POVIJEST RAME U DOMOVINSKOM RATU (1990.-1995.)...50,00 kn (100 kn)
19. OSJEČKI AUTOPORTRET (Franjo Molnar).................................................................................................30,00 kn (100 kn)
20. NA PRVOJ CRTI PROTIV SMRTI (Davor Peitl)............................................................................................50,00 kn (100 kn)
21. IZRAVNI DEMOGRAFSKI GUBICI KARLOV. ŽUPANIJE U DR..................................................................20,00 kn (80 kn)
22. NA ISTOČNOM PRAGU DOMOVINE (Mario Filipi).....................................................................................80,00 kn (120 kn)
23. ZAPOVJEDNI VRH JNA.................................................................................................................................60,00 kn (100 kn)
24. STORM (Davor Marijan)...............................................................................................................................100,00 kn (150 kn)
25. TOWN WAS THE TARGET..........................................................................................................................100,00 kn (150 kn)
26. ZBIRKA FOTOGRAFIJA IZ DOMOVINSKOG RATA 1991.-1995..............................................................................60,00 kn
27. Dokumenti knjiga 1 i Dokumenti knjiga 7..................................................................................................................20,00 kn
28. Dokumenti knjiga 9 i Dokumenti knjiga 10..............................................................................................................150,00 kn
Ante Nazor, povjesničar i ravnatelj Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata, u razgovoru za Hrvatsko slovo komentira najnovije političke događaje, njihove poruke, svaku od njih jasno i detaljno argumentirajući dokazima: brojevima, nadnevcima, dokumentima, svjedočanstvima...
Kako komentirate nedavni posjet predsjednika Srbije Borisa Tadića Vukovaru?
- Treba poduprijeti želju za suradnjom sa svim susjednim državama i narodima, pa tako i svaku gestu kojom se želi pomoći u ostvarenju dobrosusjedskih odnosa Hrvatske i Srbije. U tom duhu mogu pozdraviti dolazak predsjednika Srbije na Ovčaru. Nitko dobronamjeran ne može biti ni protiv odavanja počasti svim nevinim žrtvama rata, pa tako i sugrađanima srpske nacionalnosti koji su ubijeni u Paulin Dvoru. Međutim, nakon što je objavljeno da će predsjednici Tadić i Josipović u istom danu posjetiti Ovčaru i Paulin Dvor, rekao sam da to ne će biti primjereno, ako se tom prilikom ne upozori na razlike u motivima koji su doveli do zločina na spomenutim mjestima (jednako kao što to ne bi bilo primjereno učiniti u BiH kad je riječ o Srebrenici). Jer, Ovčara ima duboku simboliku: ne samo kao stratiše na kojem je počinjen zločin koji se po razmjerima ne može izjednačiti ni s jednim mjestom stradanja građana srpske nacionalnosti u Domovinskom ratu u Hrvatskoj, nego i kao mjesto sjećanja na više desetaka masovnih i više stotina pojedinačnih grobnica na širem vukovarskom području, u koje su srpske postrojbe zakopale svoje žrtve. Uz sve poštovanje prema svakoj žrtvi, treba znati da je zločin na Ovčari dio velikosrpskoga plana, a zločin u Paulin Dvoru je incident.
Dakako, time ne želim relativizirati strahotu zločina nad Srbima u Paulin Dvoru, ali upravo zbog simbolike na kojoj se inzistiralo u organizaciji toga susreta, primjerenije bi bilo da je predsjednik Srbije prvo posjetio Ovčaru i, što bi bilo više od puke simbolike, progovorio o srpskoj agresiji na Hrvatsku, a da je odlazak u Paulin Dvor i na još neko od mnogih mjesta stradanja Hrvata, planiran za neki drugi put. No, važnije od toga što mislim ja, ili netko drugi iz Zagreba, jest mišljenje Vukovaraca, koji su 1991. proživjeli strahote opsade grada. S nekima od njih razgovarao sam o tome, a kao sažetak njihova razmišljanja o takvom protokolu citirat ću riječi gospođe koja je opsadu Vukovara provela radeći u bolnici: „Tako zamišljen posjet nije pomirenje, nego poniženje!“ Držim da je važno razumjeti i njihove osjećaje.
Da ne spominjem osjećaj prevarenosti i izigranosti nakon „pompozne“ objave vraćanja dokumenata odnesenih iz Vukovarske bolnice u Srbiju 20. studenoga 1991., kad je ustanovljeno da većina dokumenata, među kojima su oni najvažniji, nisu vraćeni. O tome je u medijima već govorila dr. Vesna Bosanac. Može li se govoriti o odšteti Srbima izbjeglima iz RH, a istodobno ne zatražiti isto za Hrvate protjerane iz Vojvodine tijekom 90-ih gdje uopće nije bilo rata (u Centru smo nedavno imali predavanje o Hrvatima u Vojvodini na kojem je iznesen podatak da je tijekom Domovinskog rata u RH oko 45.000 Hrvata bilo primorano napustiti Vojvodinu) ili za Hrvate protjerane iz „Republike Srpske“ u BiH, kao da i to nije bilo dio velikosrpske politike, odnosno politike tadašnjeg srbijanskoga vodstva? Mogu li hrvatsko-srpski odnosi biti dobri, ako se sve to zanemari? Nije moguće, naime, graditi budućnost i govoriti o iskrenom pomirenju, ako ocjena pojedinih povijesnih događaja nije utemeljena na činjenicama ili, da budem aktualan, ako pravda nije zadovoljena. Odnosno, bez suočavanja s prošlošću, posebice bez jasnog odgovora na pitanje tko je agresor, ne mogu se očekivati iskreni, prijateljski odnosi između naroda koji su donedavno ratovali. Dakako, ni bez nastojanja da se kazne svi počinitelji zločina, što je, konkretno u slučaju Paulin Dvora i učinjeno.
Pokazalo se da događaji o kojima izbjegavamo javno govoriti, posebice događaji koji se nastoje zataškati ili krivotvoriti, kad-tad postanu aktualni i kao povijesni uteg opterete svakodnevicu sredine koja ih je do tada ignorirala. U prilog tome govore rasprave o 1945. i poraću, koje i danas opterećuju hrvatsko društvo, upravo zato što u komunističkom režimu to razdoblje nije bilo objektivno prikazano. Stoga i nedavna izjava predsjednika Srbije Tadića na HTV-u da se s bivšim hrvatskim predsjednikom Mesićem razišao nakon što je Mesić počeo upotrebljavati „čudne riječi“ (kontekst razgovora upućuje na zaključak da je mislio na riječ „agresija“), pokazuje da hrvatski i srbijanski predsjednik danas mogu otvoreno razgovarati o gospodarstvu, ekologiji, kulturi, umjetnosti, sportu i raznim drugim temama, ali ne i o karakteru rata, što znači da uvjeti za iskrene dobrosusjedske odnose još uvijek nisu sazreli. Zar bi radi „dobrosusjedskih odnosa“ za razdoblje nakon 1990. trebalo zabraniti uporabu „čudnih“ riječi, kao što su „agresija“, „okupacija“, „odšteta“…
Kako komentirate reakcije na taj posjet u Hrvatskoj i Srbiji?
-Reakcije u Srbiji na spomenuti posjet očekivane su. Oni koji i dalje žele zapadnu granicu Srbije duboko na teritoriju hrvatske države, a prošli izbori u Srbiji pokazali su da je takvih, nažalost, još prilično mnogo, osudili su taj posjet i njihove riječi nema potrebe komentirati. No, podsjetit ću da su i neki političari i intelektualci u Srbiji, koji su poduprli dolazak predsjednika Tadića na Ovčaru kao simboličku gestu i početak novih, dobrosusjedskih hrvatsko-srpskih odnosa, primijetili da je taj posjet bio nedorečen, s obzirom na to da se trebalo nedvosmisleno izjasniti o ulozi i odgovornosti Srbije za agresiju na Hrvatsku. Hrvatska se već suočila i suočava se s negativnim stranama svoje prošlosti, pa tako i s negativnim događajima iz Domovinskoga rata. Kad to beskompromisno učini i srpska strana, odnosi između Hrvatske i Srbije moći će biti iskreni i prijateljski. Za dobrobit naše djece tome svi trebamo težiti.
Tadić je također rekao da pravnicima i povjesničarima ostavlja da definiraju što se dogodilo 90-ih godina?
- \elim vjerovati da je dolazak predsjednika Srbije na Ovčaru prvi korak u uspostavi trajnoga mira i dobrosusjedskih hrvatsko-srpskih odnosa, no upravo odgovor na Vaše pitanje pokazat će zašto sam oprezan u donošenju konačnoga zaključka o Tadićevu posjetu i njegovu značenju za budućnost hrvatsko-srpskih odnosa. Naime, predsjednik Tadić je spomenutu rečenicu izgovorio u Hrvatskoj, dok u nastupima u Srbiji ili drugdje u inozemstvu on preuzima ne samo ulogu povjesničara i pravnika, nego i suca. Tako je zaključio da je u Hrvatskoj bio građanski rat, da je Oluja bila zločinački pothvat te da „ne bi bilo pravično da se oslobodi Ante Gotovina“. Razumijem da zbog unutarnjopolitičkih razloga predsjednik Tadić mora taktizirati i da je riječ o „visokoj politici“, ali ne razumijem kako se takvo ponašanje može ignorirati u Hrvatskoj, s obzirom na velik broj poginulih i ranjenih u Domovinskom ratu. Stoga ponavljam, bez suočavanja s prošlošću ne mogu se graditi dobrosusjedski odnosi. U Hrvatskoj nije bio građanski rat, nego srpska agresija na Hrvatsku, uzrokovana velikosrpskom politikom! Sve ostalo su posljedice takve politike i agresije. Jednako tako, Oluja nije zločinački pothvat. To je potrebno imati na umu prije nego što se krene u pojedinosti.
Kako komentirate izjavu Vojislava Stanimirovića da „Srbi nisu započeli rat u Vukovaru“?
- Svatko ima pravo na svoje mišljenje, no u javnim nastupima ima ga i obvezu argumentirati. Stoga bi gospodin Stanimirović trebao objaviti podatke o ubijenim Srbima u Vukovaru prije 2. svibnja 1991., kad je u Borovu Selu ubijeno 12 hrvatskih policajaca. Jer, nakon toga krvoprolića može se govoriti o ratnom stanju na vukovarskom području, što je, uz očekivanu odmazdu većih razmjera nad Srbima (do koje nije došlo!), i bio cilj velikosrpskih planera. Time bi se dobilo opravdanje za uvođenje izvanrednoga stanja… Posebno je licemjerno da o tome tko je započeo rat u Vukovaru govori liječnik koji je, pišući o događajima iz 1991., vukovarsku bolnicu nazvao „ustaškim bastionom“ i političar koji je u vladu samoproglašene „Republike Srpske Krajine“ ušao nakon operacije „Bljesak“ 1995., kad je u njoj bilo mjesta samo za „najtvrđu liniju“ – za one koji su bili odlučni da se odmah ujedine s bosanskim Srbima i dio okupiranoga teritorija Republike Hrvatske pripoje jedinstvenoj srpskoj državi. No, zar upravo primjer političke karijere Stanimirovića (kao i još nekih istaknutih vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj) koji je, usprkos tome što je sudjelovao u pokušaju otuđenja dijela Republike Hrvatske, postao zastupnik u Saboru RH i predsjednik političke stranke u demokratskoj Hrvatskoj, nije potvrda tolerancije hrvatskoga društva? Problem je u tome što takvi kao on to ne znaju cijeniti. \alosno je što na Stanimirovićevoj političkoj poziciji nije netko od brojnih Srba u Hrvatskoj koji nisu prihvatili velikosrpsku politiku i koji su joj se otvoreno suprotstavili, pokazujući da poštuju i vole svoju domovinu Hrvatsku. Sjetimo se hrvatskih branitelja srpske narodnosti i knjige gospođe Olge Carević „Moj srpski rod - moj hrvatski dom“, čiji je naziv više nego simboličan, a vidimo da je i danas aktualan i da bi trebao biti putokaz mnogima. Vjerujem da bi tada i šanse za suživot između Hrvata i Srba bile još veće...
Ivo Josipović vodi aktivnu vanjsku politiku, bio je u posjetu Bosni i Hercegovini, zaslužan je za Tadićev posjet Vukovaru. Kako komentirate njegov rad, posebno ispriku izrečenu u skupštini Bosne i Hercegovine?
- Već sam naglasio važnost međusobne suradnje susjednih država i naroda, pa u tom duhu mogu pozdraviti aktivnosti predsjednika Josipovića koje ste spomenuli, što ne znači da podupirem i sve njegove izjave. No, ja sam povjesničar i moj posao nije komentirati rad predsjednika, niti rad bilo kojeg drugog sadašnjeg dužnosnika, stoga ću se osvrnuti samo na izjave vezane uz razdoblje povijesti kojim se bavi Centar u kojem radim. Odlazak predsjednika Josipovića u Ahmiće i Križančevo Selo u potpunosti podupirem i smatram važnim civilizacijskim činom. No, dio predsjednikova govora u skupštini BiH „o zavedenim narodima i pojedincima i politikama koje su 90-ih godina posijale u BiH i u svojim zemljama sjeme zla“ u najmanju ruku je neprecizan i ostavlja mogućnost različitoga tumačenja. Jedno je ispričati se zbog zločina koje su počinili pojedini pripadnici hrvatskih snaga, što nitko objektivan ne dovodi u pitanje, a drugo je sugerirati da je politika Hrvatske u 90-im dijelila BiH, bez da se naglasi odgovornost Srbije, odnosno srbijanske politike, kao glavnoga uzročnika tragedije na prostoru bivše Jugoslavije, ali i odgovornost međunarodne zajednice, koja zasigurno nije manja od „odgovornosti“ tadašnje hrvatske politike. Sjetimo se samo događaja oko Sarajeva i „zaštićenih zona“ u BiH, posebice tragične sudbine stanovnika Srebrenice, da ne spominjem embargo na uvoz oružja razoružanim žrtvama agresije.
Naime, govorom u kojem se ne kaže tko je najodgovorniji za „posijano sjeme zla“, zanemaruje se razlika između uzroka i posljedica, odnosno relativizira se odgovornost velikosrpske politike, a istodobno se sugerira zaključak o odgovornosti Hrvatske za podjelu BiH (neki čak tvrde i za agresiju), što nije točno. Ta se relativizacija može osjetiti i u nespretno, a svakako nesretno formuliranoj rečenici da je za nedavni rat kriv „konglomerat loših politika“ koju je predsjednik Josipović potom izgovorio u Pečuhu. Citiram: „Pogreške nije činio samo jedan narod ili država nego je to bio konglomerat loših politika koje su zemlje s područja bivše Jugoslavije uvele u krvavi rat“. Dakle, ne kontinuitet velikosrpske politike, nego konglomerat loših politika. Takvom rečenicom umanjuje se krivnja srbijanskog vodstva za agresiju na Hrvatsku. Govoreći o događajima vezanima uz raspad Jugoslavije i stradanja stanovništva na tom prostoru, jednom je netko, čini mi se bivši ministar Šimonović, rekao: „Može se reći da nitko nije svetac, ali se zna tko je vrag!“ Nažalost, u govoru predsjednika RH u parlamentu u Sarajevu i u spomenutoj rečenici izrečenoj u Pečuhu, ne navodi se tko je taj vrag, odnosno ne navodi se tko je pokrenuo spiralu zla na prostoru bivše Jugoslavije, koju je potom tako teško kontrolirati. Slažem se s predsjednikom da to nije srpski narod, ali jest velikosrpska politika.
Dakako, treba proći još neko vrijeme, ponajviše zbog razine sređenosti i dostupnosti gradiva, da bi se uloga Hrvata i Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini mogla objektivno prikazati. Pritom treba uzeti u obzir kronologiju događaja i ključne činjenice:
- da je glasovanje Hrvata na referendumu za neovisnost Bosne i Hercegovine (29. veljače 1992.) bilo presudno za njegov uspjeh;
- da je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu 7. travnja 1992., dakle odmah nakon što su to učinile zemlje Europske zajednice, a isti dan kad i Sjedinjene Američke Države, što Srbija do kraja rata nije učinila;
- da su hrvatske postrojbe, zajedno s Armijom BiH, sudjelovale u obrani i oslobađanju BiH - 1992. hrvatske postrojbe spriječile su srpske snage da zauzmu strateški iznimno značajne točke u BiH i okupiraju još veći dio te zemlje, a 1995. oslobodile su više od 5000 km2 Bosne i Hercegovine, pri čemu su od srpske okupacije spasile Bihać i spriječile novi srpski genocid nad muslimanima;
- da analiza snage i brojnosti dragovoljaca i postrojbi iz Hrvatske koje su sudjelovale u sukobu s Armijom BiH pokazuje da je njihova zadaća uglavnom bila obrambena (omogućiti opstanak hrvatskoga naroda na prostoru na kojem je živio), odnosno da su te snage mogle poslužiti samo za „krpanje linije sukoba“, nikako ne i za agresiju; te
- da je hrvatsko vodstvo prihvatilo sve prijedloge međunarodne zajednice o rješenju sukoba i unutarnjem uređenju Bosne i Hercegovine.
Zanemarivanjem tih činjenica pojačava se negativna percepcija uloge Hrvatske u ratu u Bosni i Hercegovini. Sukladno tomu u donošenju historiografske ocjene o ulozi i odnosu tadašnjega hrvatskoga predsjednika Franje Tuđmana prema Bosni i Hercegovini, njegovi državnički potezi trebali bi biti barem jednako relevantni koliko i njegova razmišljanja i teorijske rasprave, što se u dijelu literature i publicistici uporno zanemaruje ili podcjenjuje.
Dakako, ne može se izostaviti ni činjenica da je s teritorija Bosne i Hercegovine izvršena agresija na Hrvatsku 1991., da je s istoga teritorija Hrvatska bila izravno ugrožena i nakon 1991., kao ni to da je u jednoj etapi rata u Bosni i Hercegovini, koji je zapravo nastavak rata u Hrvatskoj, došlo do tragičnoga hrvatsko-muslimanskoga sukoba i zločina čije počinitelje treba kazniti. Bilo je neprihvatljivih poteza hrvatskih ekstremista u BiH i samovolje na lokalnim razinama, no prije svega, treba uzeti u obzir uzrok rata, odnosno odgovornost srbijanskog vodstva te vodstva bosanskih Srba i JNA za početak rata u Bosni i Hercegovini. Sve drugo, pa tako i hrvatsko-muslimanski rat i znatno smanjen broj Hrvata u BiH, posljedica su te agresije.
Bliži se završetak suđenja Anti Gotovini, Mladenu Markaču i Ivanu Čermaku. Koliko će ishod suđenja napisati i povijest Domovinskog rata?
- Dakako, teško je izbjeći političke konotacije sudskih procesa u Haagu i budućih haških presuda, ma kakve one bile – ipak, živimo u vremenu i društvu u kojem jedna rečenica političara ima veći odjek nego stotinu stranica objavljenih dokumenata, no povjesničari će, kao i do sada, povijest pisati na temelju povijesnih izvora, uzimajući u obzir cjelovitost povijesnog procesa. Presude ne mogu, zapravo ne bi smjele, bez kritičke rasprave o njima, utjecati na pisanje povijesti Domovinskog rata. Naime, sud raspravlja o pojedinom događaju, a ne o procesu, a dokumenti koje prikupe tužiteljstvo i obrana u postupku svakako su zanimljivi kao izvor, ali su ograničeni na određeni predmet kojim se sud bavi. Njihova namjera je optužiti ili obraniti klijenta, a ne cjelovito prikazati neki povijesni proces. To je zadaća povjesničara. Sukladno tome, historiografija koja bi se temeljila na sudskim presudama zapravo bi bila samo povijest pojedinih zločina, a ne i cjeloviti prikaz razdoblja o kojem se govori. Samim time, citirat ću doktora znanosti Ozrena \uneca koji je o tome pisao – „nastaje realna opasnost da se određeni događaj, primjerice sukob, počne predstavljati isključivo kao niz kaznenih djela, odnosno da u cjelosti bude predstavljen kao kazneno djelo, a da pritom njegova društvena narav ostane skrivena“. Za haško tužiteljstvo operacija Oluja je samo jedan događaj u kojem su počinjeni zločini, a ona je zapravo završetak jednog dugogodišnjeg procesa, i da bi se razumjelo što se u Oluji događalo, treba znati i što joj je prethodilo. Dokumenti pokazuju da je Oluja zapravo posljedica probuđene velikosrpske politike od sredine 80-ih te oružane pobune Srba u kolovozu 1990. i srpske agresije na Hrvatsku od ljeta 1991. Dakako, ona je i posljedica dugotrajnoga procesa neuspješnih pregovora s vodstvom pobunjenih Srba o mirnoj reintegraciji okupiranoga teritorija RH i nedjelotvornih poteza međunarodne zajednice, zbog čega vojna opcija nije imala alternativu. To što je uoči i tijekom Oluje, prije dolaska hrvatskih snaga, svoje domove na okupiranom području Republike Hrvatske napustilo više desetaka tisuća hrvatskih građana srpske narodnosti, doista je tragedija srpskoga naroda u Hrvatskoj, za koju je ponajprije odgovorna beskompromisna politika vodstva pobunjenih Srba u Hrvatskoj.
Hrvatska vlast nije imala zločinačku namjeru, ali činjenica je da je tijekom i nakon Oluje bilo incidenata u kojima su iz osvete ili koristoljublja ubijeni srpski civili i paljene kuće, pa ostaje pitanje efikasnosti uspostave reda na području oslobođenom u Oluji. Ti su zločini evidentirani, veći broj njihovih počinitelja je procesuiran, a neki, kao što je to slučaj u svim završnim ratnim operacijama takvih razmjera, nisu. Zbog toga prilikom sjećanja na poginule hrvatske branitelje u Domovinskom ratu treba odati počast i svim nevinim žrtvama rata, bez obzira na to kojoj su strani, narodnosti ili vjeri pripadale. Hrvatsko društvo dovoljno je zrelo za, kako je to danas popularno reći, „suočavanje s prošlošću“, pa tako i s negativnim događajima iz novije hrvatske povijesti. Dakako, i to je proces, koji traži određenu vremensku distancu, ali i zadovoljenje pravde. Primjeri iz povijesti drugih naroda to potvđuju. Upravo zbog žrtava, ali i zbog naše djece, odgovorni smo za objektivan prikaz Domovinskog rata i obvezni smo znanstveno i argumentirano suprotstaviti se publicističkom i neznanstvenom pristupu, kojim se incidenti iz Domovinskog rata nastoje prikazati kao pravilo, a negativan karakter nametnuti cjelokupnom ratu. Pritom je apsurdno da se upravo oni koji glasno pozivaju na „suočavanje s prošlošću“, ne žele suočiti s činjenicama!
Kakvu presudu očekujete, na temelju istraživanja vašeg Centra?Kako komentirate odnos hrvatskih medija prema Domovinskom ratu?
- Moguću presudu Haaškog suda u slučaju Gotovina, Markač, Čermak ne želim prognozirati, jer kad bi se uzeli u obzir zaključci znanstvenika koji se ozbiljno bave problematikom Domovinskog rata, protiv generala koji su zapovijedali u Oluji, a među njima su, dakako, Ante Gotovina i Mladen Markač, optužnica ne bi ni bila podignuta. Posebice ne radi 'udruženog zločinačkog pothvata' i zbog prekomjernog, odnosno neselektivnog granatiranja. Upravo takve formulacije, a potom i cijela farsa oko tzv. topničkih dnevnika, razlog je zašto mislim da Tužiteljstvo Međunarodnog kaznenog suda u Haagu nije imalo jednake kriterije prilikom odabira osumnjičenih. Kako objasniti da je hrvatski general, zapravo Hrvatska, optužena za prekomjerno ili neselektivno granatiranje Knina (iako izvori srpske provenijencije i uvid u stanje Knina nakon Oluje, kao i podatak da je od granatiranja u Kninu stradao jedan civil, govore suprotno), a istodobno se zanemaruje činjenica da su brojni hrvatski gradovi razoreni srpskim topništvom znatno više nego Knin?
Uz to, usporedba sa sličnim operacijama u svijetu, da ne navodim usporedbu s napadnim djelovanjem JNA i srpsko-crnogorskih snaga u Hrvatskoj 1991., a posebice broj stradalih civila u Oluji, s obzirom na velik broj vojnika i civila zatečenih na području ratnog djelovanja, pokazuje da je riječ o razmjerno niskoj razini tzv. kolateralnih žrtava koje prate sva vojna djelovanja. Uz sve druge okolnosti i taj podatak upućuje na zaključak da civili nisu bili meta hrvatskih snaga.
Da je oslobodilačka operacija Oluja bila „zločinački pothvat“ i da su osumnjičeni hrvatski generali imali zločinačku namjeru, kao što to tvrdi haško tužiteljstvo, gubici u ljudstvu na srpskoj strani bili bi višestruko veći; njihov broj vjerojatno bi dosegao razmjere Srebreničke tragedije u kojoj su srpske snage ubile oko 8000 Bošnjaka - muslimana. Te činjenice najviše su svjesni upravo zapovjednici „Srpske vojske Krajine“! Zato generale koji su zapovijedali hrvatskim postrojbama u oslobodilačkoj operaciji Oluja doživljavam kao osloboditelje i heroje. Pa tako i osumnjičene generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, posebice s obzirom na njihove ratne puteve i časno ponašanje od 1991., dakle u razdoblju kad je bilo najteže. Dok je većina hrvatskih građana sanjala neovisnu Hrvatsku i oslobađanje okupiranoga teritorija, oni su, zajedno sa svojim gardistima i specijalcima, po cijenu vlastitoga života i zdravlja ostvarivali te snove. Samo neizmjerna ljubav prema Hrvatskoj mogla je njih i njihove vojnike i policajce motivirati da izdrže sve napore, pa čak i ekstremne vremenske uvjete u kakvima su boravili i ratovali na Velebitu i Dinari. To su osobe kojima Hrvatska duguje golemu zahvalnost. Ne smije se to zaboraviti!
Domovinski rat je najsjajnije razdoblje hrvatske političke i vojne povijesti, kad se uzme u obzir da se Hrvatska obranila od nemilosrdne agresije, da je uspjela izboriti međunarodno priznanje i osloboditi okupirane dijelove svoga teritorija. No, prilozi o Domovinskom ratu u dijelu medija ne upućuju na takav zaključak, tako da nam ne preostaje drugo nego da znanstvenim radovima argumentirano pokušamo utjecati na one koji imaju ključeve formiranja javnog mnijenja da prestanu zanemarivati cjelovitost jednog povijesnog procesa, da prestanu zamjenjivati uzroke i posljedice; zapravo, da prestanu dezinformirati javnost.
